Gramatički Nacisti – Ovo je za vas!

Već neko vrijeme sam mislio napisati ovakav članak. Na razloge da ga napišem me stalno podsjećaju komentari određenih osoba, kako uživo tako i online (neuživo?). Naime, radi se (vječnoj) temi – da li je potrebno da tekst koji se čita bude savršeno gramatički i općenito dobro napisan?

Svi mi smo ponekad napisali nešto – da li je to bio neki dokument, blog post ili slično to sad nije važno – ali uvijek se pojavila neka osoba koja je smatrala da je važno da nam ukaže na greške u tekstu.

Naravno, kad kažem da je smatrala da je “važno” ona je u svojoj glavi mislila “da je vrlo mega važno do te mjere da će se urušiti cijela civilizacija koju poznajemo ako se ne ispravi taj tvrdi č u mekani ć”. A kada kažem “da nam ukaže” zapravo mislim na to da nas ta osoba potpuno podrugljivo ismije pokazujući prstom (uživo) ili podebljavajući debelim fontom (online) na griješku.

Većina online zajednice te osobe poznaje kao “grammar nazie” ili na našem jeziku – gramatičke naciste.

Ja nemam ništa protiv da me se ispravi dok sam nešto napisao. Čak štoviše, uvijek prihvaćam ispravke mojih grešaka, jer budimo iskreni – oni koji rade neki posao rade i greške tijekom tog obavljanja. Svakome se to dogodi tijekom obavljanja takvih poslova.

Sumnjam da postoji osoba koja u par stranica teksta nije barem slučajno pogriješila. I to je u redu. Zato uvijek prije nego se nešto objavi ili pošalje uvijek treba taj isti tekst i pročitati. No, i tada nam se znaju dogoditi pogriješkice. No, cijeli tekst je i dalje dobar, i dalje se može pročitati tekst i vidjeti što se htjelo reći/napisati.

Ali prema gramatičkim nacistima to je tako velika greškija koja ih odmah zamrzne u tom trenutku i oni jednostavno ne mogu dalje čitati pitajući se kako je moguće da netko napravi tako važnu grešku. Bez obzira bila to mala grška sa viškom ili manjkom slova “j” ili “i”, oni jednostavno dobiju osjećaj da je cijeli tekst zbog te greške totalno “nevrijedan” za čitati dalje ili da ga se shvati ozbiljno.

Ali, što ako se radi o tekstu koji da su ga pročitali do kraja bi im otvorio oči i konačno bi shvatili razlog svog postojanja? Ili konačno shvate smisao svog života? Ili konačno shvate sve tajne koje su ih ikad zanimale? No, to oni nikad neće saznati jer, ili su odustali od čitanja teksta do kraja ili ga nemogu shvatiti ozbiljno.

No, ako im još uvijek nije jasno da imaju problem sa sobom i svojim shvaćanjem važnosti gramatike i pravopisnih grošaka neka probaju pročitati sljedeći dio teksta (za one koji još uvijek nisu odustali):

Poptnuo je neavnžo na koji nčain je naipasn oderđnei tekst i da li su rjičei prvalino naipasne ili ne, jer naš mzoak uvjiek može prčotiati tkave rjičei. Naš mzaok je narpaljven na taj naičn da uivjek vidi “ponzato” u neozpntamoe. Jeadn od doakza toga je i to ako polegadmo u nebo prmea oblciama mi ćemo uijevk vijedti oedđrene obilke koji će nas posdjeaćti na nešto. Drguim riečjima, naš mzaok savsim noralmno čita ovaj dio teskta iako su solva unutar saimh riječi poimejšana – dolvojno je da pvro i zadnje solvo riejči bude na sovijm mjestima gdje se i inače nalazi. Super , zar ne?

Za kraj bih htio reći da je pisati pravopisno i gramatički pravilno dosta važno. Ali, to nije od presudne važnosti. Da, svi mi griješimo i to će tako uvijek biti. Sve dok se može shvatiti “što je pisac želio reći” (mislim da je ovo prvi put od srednje škole da koristim ovaj izraz 🙂 ) u svojem tekstu – greške nisu važne. Problem nastaje kada su greške takve da se tekst nemože shvatiti.

A svim gramatičkim nacistima poruka za kraj – opustite se. 😉

Edit:

Na facebooku je ovaj post iznjedrio zanimljivu raspravu. A najviše se ističe određena osoba za koju ja nikad nisam rekao, niti govorim, da se radi o “gramatičkom nacistu”. Najzanimljiviji komentar od nje je ovaj:

 

Dakle, možemo zaključiti da postoje osobe koje misle za sebe da mogu komentirati određene stvari/tekstove iako nikad nisu niti pročitale taj tekst. Kao razlog navodi da ju je naslov odbio – mislim da ta osoba nikad nije čula da se “knjiga nikad ne ocjenjuje prema koricama”.

Usput, od (zasad) njezina 4 komentara – 3 su editirana. Možda je napisala previše pravopisnih grešaka u svojim komentarima pa ih je morala ispraviti 😉 🙂

Edit 2:

Ovaj članak je uzrokovao dosta pozornosti pa sam zbog toga odlučio da svima skrenem pažnju na neke stvari. Prvo bih rekao da se pažljivo pročita cijeli tekst, sa razumijevanjem ako je moguće.

Druga stvar je moja greška kad sam pretpostavio da je očito da nisam mislio da su pravopisne ili gramatičke greške prihvatljive u zakonima, ugovorima ili bilo kakvim dokumentima – greške zbog kojih bi mogle biti ogromne i ozbiljne posljedice.

Međutim, treba znati da je pravno pravilo da je dokument valjan (među ostalim) i kad se nedvosmisleno iz njega vidi namjera sklapanja takvog dokumenta – drugim riječima, greške poput “č” ili “ć” nisu važne ako ne utječu na “smisao” samog dokumenta i ako su jasne “obveze” koje proizlaze iz njega.

Za kraj ću kopirati komentar, za koji sam dobio dopuštenje od Marina Kneževića, a vezan je za razlikovanje gramatika – pravopis.

“Eh za početak, puno teksta, a u startu hrkljuš (šakom u čelo iz top liste nadrealista za neupućene). Gramatika i pravopis su dvije različite stvari, a priča se uglavnom vrti oko pravopisa (zastupljen u pismu) dok s gramatikom (osim u pismu dio je svakodnevne govorne komunikacije) više manje svi jako dobro izlazimo na kraj i ona puno manje dolazi do izražaja kada govorimo o pismenosti.

Iako spadam u u skupinu onih kojima interes za čitanje eksponencijalno opada količinom pravopisnih grešaka na koje kroz čitanje nailazim, držim da za to imam dobar razlog. Naime pravopis spada u samu osnovu naše kulture, ili možda najbolje reći, kulture obrazovanja. Dakle ne govorimo talentima ili antitalentima za fiziku, kemiju ili matematiku. Ne dotičemo se čak ni znanja iz opće kulture za koja netko može imati veći ili manji interes. Govorimo o nečem što se stekne u osnovnoj školi na satovima hrvatskog uz barem koju pročitanu lektiru. Netko tko se u životu nije “potrudio” savladati tu osnovu u mojim očima gubi kredibilitet za veliku većinu tema o kojima pokušava ostaviti ozbiljan dojam, odnosilo se to na stručno mišljenje ili tek usputni komentar. Jednostavno, bez dobrih temelja je teško imati čvrsto uporište.

Da se razumijemo, pravopis nije jednostavan i pravila ima nebrojeno. Ali kao i u gotovo svakoj stvari postoje osnove koje je nužno poznavati i pridržavati ih se da bi komunikacija zadržala određenu razinu kulture. Pisati ispod te razine vodi ka, da odmah preskočim sve međufaze i odem u krajnost, divljaštvu i anarhiji (molim ne povezivati s političkom anarhijom). Zašto? Jednostavno, labavim pristupom pravopisu dolazi do poplave tekstova u kojima više nije važno kako je što napisano sve dok se razumije “što je pisac želio reći”. To se širi kao bolest sve do trenutka kad zbog tog labavog pristupa postajemo sve manje i manje razumijevati i sve više slobodno tumačiti što je zapravo napisano. Uzevši u obzir da je jezik i njegov pravopis temelj kulture, nekultura postaje trend – koji je i bez ovakvih rasprava već dovoljno popularan i prisutan. Zatrpani tim pristupom smo jednostavno svi prisiljeni biti nepismeni jer se gubi referenca po kojoj bi se netko pozvao na pravila pisanja i sve što ima veze sa zdravim razumom odlazi u povijest.

Da se vratimo na osnove, taj pravopisni minimum (poput č i ć) nije rješenje za sve i treba ga podizati u odnosu na ciljanu publiku i namjenu teksta. Od razine usputnog komentara ispod xy članka ili na nekoj od društvenih mreža, pa do tekstova namijenjenih široj publici, stručnim krugovima i tako dalje. Pravopis nema veze s pisanjem u čakavštini ili kajkavštini, tipfelerima (ili zatipcima), a na kraju i ono najbitnije u ovom komentaru na članak pravopis stvarno nema veze s gramatikom. “