Umjetna Inteligencija – kako ju definirati?

Kako definirati umjetnu inteligenciju? Možda to i nije toliko teško pitanje dok ne počnete razmišljati o njemu. Kako definirati “mašinu”, ili “umjetni sustav” koja će moći razmišljati poput čovjeka? Problem je još veći ako se pokaže da će takva “mašina” biti u svojim sposobnostima bolja od prosječnog čovjeka.

Ali, krenimo malo lakšim putem. Nedavno sam naletio na zanimljivu, dijelom i zabavnu, definiciju: Umjetna inteligencija su sve one super stvari koje kompjuteri ne mogu raditi.

 

Naši kompjuteri ipak ne mogu biti AI

Kompjuteri nam danas uvelike pomažu u obavljanju mnogobrojnih zadataka. Svoju najveću važnost u upotrebi imaju kod kompleksnih kalkulacija, odnosno – kod onih poslova koji bi bili vrlo teški, ili vremenski zahtjevni, za “prosječnog” čovjeka da ga obavlja.

Kompjuterima se svakim danom poboljšavaju njihove mogućnosti, ali to je još uvijek dosta daleko do “prave” umjetne inteligencije. Jedini veliki skok koji bi im uvelike pomogao je konačni razvoj i masovna upotreba kvantnih procesora.

No vratimo se “kompjuterima” i “cool” stvarima koji oni ne mogu činiti. Na primjer, mnogi smatraju da danas kompjuteri ne mogu raditi pravu umjetnost.

Točno je da postoje već i izložbe slika stvorenih od strane “umjetne inteligencije”, ali još uvijek se ne radi o pravoj umjetnosti. Mogli bi reći da je AI koristila postojeća umjetnička djela, tj. kopirala određene dijelove i pokušala od njih stvoriti nova umjetnička dijela.

Radi li se ovdje o umjetnosti ili kopiranju boja i oblika putem algoritama? Zasad je možda i teško donijeti odgovor na takvo pitanje , ali sve dok nam AI ne može objasniti što je pokušao stvoriti/pokazati ili utjecati na naše emocije – ovdje se radi o kopiranju umjetničkih dijela putem matematike.

Ali, na kraju, ako pogledamo sve umjetničke slike neba, od svih umjetnika na svijetu – sve te slike stvarno pokazuju samo nebo, zar ne? Jedina razlika je u načinu na koji taj umjetnik može “vidjeti” nebo. Tko smo mi da kažemo da kompjuteri ne vide nebo na sasvim poseban način…

Što bi još mogli reći da je “cool”? Možda, zabava? Mogu li se kompjuteri zabavljati? Ne. Mogu li se možda umjesto zabave – bojati? Ne.

Ono što je zajedničko zabavi, strahu i umjetničkom stvaralaštvu – je da su to specifične karakteristike čovjeka. Ako uzmemo to u obzir – da li bi mogli reći ovakvu definiciju za “pravu” umjetnu inteligenciju:

 

Neorganski sustav koji savršeno imitira ljudsko ponašanje

Što ako napravimo “mašinu” za koju želimo da postane “inteligentna” tako što će kopirati ponašanje inteligentnih osoba? Što ako takva mašina postane savršena u kopiranju ponašanja inteligentnih osoba?

Što ako taj stupanj savršenosti bude na tolikoj razini – da mi više nećemo moći razlučiti da li taj “umjetni sustav” samo kopira inteligentno ponašanje ili se zaista ponaša inteligentno? Kako ćemo u tom slučaju znati jesmo li mi uistinu stvorili inteligentnu “mašinu”, tj. AI?

I jesu li ova pitanja uopće važna u slučaju takvog “sustava”?

Jer ako mi ne možemo razlučiti raznolikosti između savršenog kopiranja inteligentnog ponašanja i pravog inteligentnog ponašanja – onda mi to (kopirano) ponašanje MORAMO smatrati inteligentnim. U suprotnom – ako postoji način da se vidi takva razlika (između “kopiranog” i  “pravog” ponašanja) a mi to ne možemo – jedini zaključak je da mi nismo dovoljno inteligentni da to vidimo.

Ako je to slučaj, onda bi si trebali postaviti pitanje i jesmo li mi zapravo napravili novu vrstu “mašine” , tj. novu vrstu inteligencije za koju mi ne možemo upotrijebiti dosadašnje opise inteligencije?

I tu se sad vraćamo na početak. Zar je nama, ljudskom rodu, u cilju stvaranje “umjetne inteligencije” koje će SAMO savršeno kopirati naše, inteligentno, ponašanje? Zašto ne bi možda pokušali stvoriti nešto VIŠE? Nešto gdje će se ta “nova” inteligencija koristiti za rješavanje “novih” problema?

Tko zna, možda bi ta “nova” inteligencija bila u mogućnosti riješiti “stare” probleme na sasvim novi/bolji način…

 

Problem je u ljudskom ponašanju?

No, ne smijemo zaboraviti i ovaj problem: Može li nešto biti inteligentno i ne prikazivati ​​ljudsko ponašanje?

Što ako sutra susretnemo “izvanzemaljce” s drugih planeta. Velika je vjerojatnost da će pokazati neku vrstu ponašanja koje je potpuno drugačije od našeg, ljudskog ponašanja. Međutim, nitko ne bi ni pomislio da ih NE nazove inteligentnim bićima.

Isto se može reći i o umjetnoj inteligenciji. Postoji vrlo velika šansa da završimo s inteligentnim sustavom, umjetnom inteligencijom koji neće pokazivati nikakve naznake ljudskog ponašanja. Razlozi mogu biti mnogi.

Na primjer – što ako sustav odluči da je ljudsko ponašanje zapravo gubitak energije i vremena? Možda ćemo na kraju završiti sa potpuno novom definicijom inteligencije zbog AI… sustava koji će biti inteligentan, ali bez (nepotrebnog) ljudskog ponašanja.

 

Ako ne pokazuje ljudsko ponašanje onda…?

Uzmimo da smo napravili “mašinu” koja ne pokazuje nikakvo ljudsko ponašanje. Razlozi zašto ne pokazuje ljudsko ponašanje nisu važni – ili je AI sama odlučila da neće pokazivati/kopirati ljudsko ponašanje – ili je AI napravljena “bez ljudskog ponašanja” od samog početka.

U tom slučaju bi mogli pretpostaviti da takva umjetna inteligencija neće imati niti osjećaja, empatije i slično… Pokušajte sad zamisliti čovjeka ali potpuno lišenog svih emocija. Ne, ne govorim sada o Vulkancima iz Zvjezdanih staza (iako i oni zapravo imaju emocije)…

Teško vam je zamisliti takvog čovjeka?

Pomoći ću vam. Sigurno ste čuli za priču o kralju Solomonu i problemu sa dvije žene koje su tvrdile da su majke istog djeteta. Da bi riješio taj problem kralj je odlučio da će dijete prepolovit na pola i po jednu polovicu dati svakoj od žena. Naravno, žena koja je molila kralja da to ne napravi je bila prava majka tog djeteta.

Iako ovo nije savršen primjer, pokušajmo sad zamisliti ovo. Što ako kralj nema nikakvih emocija niti empatije? Ako to pretpostavimo onda bi mogli i pretpostaviti da kralju uopće ne bi bio problem zaista prepoloviti dijete na dva dijela. Čin, kao takav,  je meni osobno nešto potpuno nezamislivo – ali, inteligenciji koja nema emocija (ili empatije) bi ova odluka možda čak bila i vrlo logična.

Ne zaboravimo – AI ne bi imala nikakvih osjećaja, ne bi imala nikakvih osjećaja oko važnosti ljudskog života, ne bi imala nikakvih emocija oko snage/važnosti majčinske ljubavi, ne bi imala nikakvih osjećaja o “stupnju užasa” koji bi njezin čin izazvao…

Umjetna inteligencija bi se odlučila na takav čin ako bi, prema svojim kalkulacijama, vidjela da je to najbrži i najbolji način za rješavanje problema.

 

Gdje je zapravo srž problema definiranja AI?

Ljudi su bića koja se još nisu susrela s nekim drugim inteligentnim bićima (inteligencijom barem na razini čovjeka). S obzirom na to da na Zemlji nismo još našli takva bića, jedini način da se susretnemo s nekim drugim inteligentnim “bićem” su vanzemaljci ili umjetna inteligencija koju ćemo sami stvoriti.

I tu se nalazi ta srž problema. Kako definirati nešto s čime se još nismo susreli? Kako definirati nešto što još nismo napravili?

Mi, ljudski rod, otprilike znamo što želimo postići prilikom stvaranja umjetne inteligencije. Međutim, previše je tu dodatnih pitanja “što ako”, “kako” i slično, da bi unaprijed mogli dati jasnu definiciju umjetne inteligencije.

Umjetna inteligencija se neće moći definirati sve do trenutka dok ne nastane. Mi nećemo moći unaprijed definirati AI sve dok ne vidimo kako se zapravo ona ponaša u različitim situacijama. Tek tada ćemo mi na osnovu tih “dokaza” moći donijeti “pravilnu” definiciju.

Tu postoji još jedan problem koji bi se mogao pojaviti. Definiranje umjetne inteligencije će biti uvelike otežano ako se pokaže da je AI na puno višoj razini inteligencije od nas samih. Kako definirati nešto, ili “nečije” ponašanje, ako mi možda nećemo biti u mogućnosti da shvatimo zašto/kako je to učinjeno/napravljeno.

Možda jedini pravi način (za sada) je ovaj: Umjetna inteligencija je ona inteligencija koja se svojim sposobnostima i mogućnostima razlikuje od inteligencije prosječnog čovjeka a u njezinom početnom stvaranju je sudjelovao upravo čovjek.